Ovaj tekst je isključivo mišljenje pojedinca*

Nije tajna da sam često u depri. Možda sam već i ovisan o tom osjećaju. Nije tajna ni da sam na antidepresivima za koje već sumnjam da prestaju djelovati. To je jednostavno dio moje osobnosti koju danas prihvaćam obje ruke. Samo je problem što nemam volje za živjet- ponekad.

Problem depresije je što čovjeka učini hodajućim mrtvacem bez volje da se ustane iz kreveta, a najveća ambicija koju može imati je da jedva čeka da zaspi kako ne bi bio svjestan svoje egzistencije.

Zašto ljudi padaju u depresiju po mom mišljenju?

Zato jer ne obavljaju svoje radnje koje su im zadane od gena. Preživljavanje i razmnožavanje kako kažu, ali to podrazumjeva mnogobrojne pod-grane. Ravnam se po tome da smo životinje primati. Ako gledamo našu životinjsku egzistenciju, sve prirodne radnje su antidepresivi. U suprotnome, okruženje koje sputava životinju da radi te radnje, rezultirat će depresivnim životinjama poput onih u zoološkim vrtovima i kavezima.

Za što smo dizajnirani:

POKRET (hodanje, trčanje, lov, sakupljanje, u današnje doba sport, tjelovježba…)

HRANJENJE ( nutrijenti su ključ balansa hormona u mozgu koji nas čine određenim raspoloženjima)

SPAVANJE (kvalitetan san je lijek, depreivacija sna put ka uništenju)

ŽIVOT U ČOPORU (partnerstvo, ljudski dodir, komunikacija). Čovjek nije samostalno biće i ono ovisi o drugim ljudima koliko god mi to htjeli poricat da se naš ego osjeća samostalno. Čovjek je čoporsko biće.

I taj posljednji antidepresiv po kojem sam naslovio post, a koji nikako nije zadnji po važnosti jer kako kažu biolozi, preživljavanje i razmnožavanje su dva osnovna nagona…

SEKS – KAO POSLJEDNJI ANTIDEPRESIV

Ako polako padate ili ste već upali u duboku depresiju, usudio bih se pretpostaviti da vrlo vjerovatno zapostavljate većinu, ako ne i sve nabrojene stavke. Barem ja zapostavljam, iskreno sve stavke.

Antidepresivna terapija nije samo u tabletama i psihoterapijama. Čovjek podsvjesno čini antidepresivne radnje i samoliječenje svakodnevno. Balansiramo si kemiju mozga i hormona čineći ono što nam taj tren paše. Ja volim primjerice popit pivo i poslušat glazbu jer se tada osjećam barem malo živim. Netko zapali cigaretu, netko travu, netko pojede nešto slatko, netko kavu i tako dalje. Svi smo mi na nečem. Psihijatri će definitivno pomoći, no ipak je većina tereta na našim vlastitim leđima.

Zašto kažem “posljednji antidepresiv”. Zato jer je seks zadnje što će vam vaš doktor preporučiti. Možda iz nelagodnosti, možda nije po P.S.-u, možda nije niti u udžbenicima. Psihijatar neće previše ulaziti u temu da se usmjerite prema kvalitetnom seksualnom životu. Dat će vam antidepresiv.

Još je jedan razlog zašto sam seks nazvao “posljednjim antidepresivom”. Jer trenutno ne vidim svjetlu točku života niti imam motivaciju za išta. Pokušavao sam sve navedene antidepresive no svi oni izgube svoje djelovanje s vremenom. Svoj zadnji antidepresiv ću ispucati na pokušaj pronalaska partnerice. Svi brodovi su mi davno potonuli i jedino što me možda može motivirati da oživim je izgleda taj izgubljeni libido. To je posljednje što mi je preostalo jer život kao život mi ionako nema puno smisla. Ako niti partnerstvo ne uspije, možda je dobro čak i potražiti seks čisto iz kemijske perspektive mozga.

Čovjek je gotovo potpuno seksualno biće- koje je nastalo od samog seksa, a po svemu sudeći, izgleda da mu je to i neka osnovna svrha. Društvo nas ponekad učini da seksualnost suzbijamo ili pak izgubimo, da je se sramimo ili koristimo za ponižavanje i nadmoć.

Malo šta se postiže u ljudskom svijetu da nije pozadinski potaknuto nagonom libida, a neuroznanost dobro poznaje kemijsko djelovanje seksa na mozak. Ova tema ne bi više smjela biti toliki taboo da je čak ni psihijatri ne prepišu, jer poznato je kako već masturbacija, a kamoli seks djeluju na mozak i zapravo cjelokupno zdravlje.

Ovo će zvučati uvredljivo za neke, ali pokušavam biti u potpunosti iskren. Ponekad bi “escort dama” bila puno bolji psihoterapeut od same psihoterapeutkinje iz kemijske perspektive. Isto naravno mislim i u obrnutim ulogama spolova.

Kada čovjek izgubi libido, nagon seksualnosti, može se službeno proglasiti depresivnim. Poluživim. Jer biće je tada izgubilo barem pola nagona (preživljavanje/ razmnožavanje). Uzmemo li u obzir da u današnjem okruženju ne treba neki ultra trud za vještinu preživljavanja, vidljivo je kako gubitak nagona seksa tj. libida vjerovatno znači i gubitak većine nagona bića.

Ovo nije filozofska isprika da se počnete droljat po wc-ima sad kao jer ste malo zdeprimirani zbog neke sitnice.

Ovo je podsjetnik da kada istinski potonu sve lađe, nastupe depresivne i suicidalne misli… Spas vjerovatno čeka u kvalitenom emocionalno/seksualnom odnosu s obostranim razumjevanjem i respektom. Ili ako to pak nije ostvarivo, čak i bilo kakav seksualni odnos bi vjerovano mogao dati nekakav pozitivan impuls uzbuđenja za dobivanje volje za životom. Prije potpunog odsutajanja, valja se usmjeriti na još taj posljednji, najjači antidepresiv.