Neki psihoanalitičari kažu kako jedino majka može pružiti bezuvjetnu ljubav, čak ni otac ne voli bezuvjetno. Često kod većeg broja potomaka, otac favorizira dijete koje mu je najsličnije, dok majka voli sve svoje potomke jednako. A ja mislim da je to bulšit.

Počnimo sa spoilerom, bezuvjetna ljubav ne postoji. Ako je bezuvjetna, tada bi mogli dobiti tu ljubav od apsolutnog stranca kojeg prvi puta vidimo. Čak i majka voli uvjetno. Uvjet je taj da je ona iznimno biološki vezana za svog potomka koje je izraslo u njoj. Ona nije svjesno birala kakvo će biti dijete koje će na koncu voljeti i biti emocionalno vezana čitav život, već je dovoljno samo da je ono izraslo u njoj. Meni se to čini kao uvjet.

Osim što majčinska ljubav zbilja najčešće jest najčišći oblik ljubavi u ovoj zbunjujućoj egzistenciji, ni to nije uvijek slučaj. Kada slavimo majčinsku ljubav zaboravimo na čedomorstva, na posvađane obitelji radi novca, na roditelje alkoholičare i razno razne druge situacije gdje ni ta majčinska ljubav nije jača od uvjeta.

Mislim iskreno, da ono što je blizu majčinske ljubavi jest povezanost sa psom. Da se razumijemo, ni to nije bezuvjetno, pas ima korist ali i potrebu da bude u čoporu. Vi volite svog psa jer ste ga birali na temelju slatkoće, pedigrea ili ga jednostavno volite jer je to vaš pas.

Ženski pas je navodno jače privržen jednom vlasniku od mužjaka. Zovemo ih kujama. Također tu riječ koristimo u pogrdnome smislu, pritom ignorirajući da je kujicina povezanost i njena životna lojalnost prema njenom čovjeku često puno veličanstvenija od ljudske, koja voli sa puno slabijim uvjetima od onih koji su potrebni čovjeku da voli. Kada bi barem ljudi voljeli ljude, kao što ljude vole psi.

Partnerska ljubav je za razliku od tih “čistih” oblika potpuno usmjerena na uvjetnost. Esteitka, materijalno, socijalni status ili možda samo sebična potreba za ne biti usamljenim iliti seksualnost.

Dakle malo je čistog oblika ljubavi kojega mi naivno zovemo bezuvjetnim. Svodi se zapravo na genetsku povezanost i biokemiju mozga kao kod majčinske ili potrebom za pripadanjem kao što će uz čovjeka biti pas bez obzira kako se odnosili prema njemu/njoj.

No…. Želimo li zbilja bezuvjetnu ljubav? Da nas netko voli toliko slijepo i bez uvjeta da se ponašamo prema tom nekome kao potpune šupčine. Povezanost toliko jaku kao što daje kujica vlasniku bez obzira što je vlasnik šutne nogom i isprazni šibu na njoj ko istinska “kuja”… Želimo li takvu sigurnost da nemamo što izgubiti jer će netko zauvijek biti uz nas bez obzira što napravili? Koliko bi to samo proizvelo dodatnih karakternih šupaka i razmaženih snobova na ovom svijetu. Bezuvjetna ljubav jedne polovice, kao da je i potencijalan recept za neuzvraćenu ljubav druge.

Želimo li zbilja dobivati ljubav koju ne trebamo ni uzvratiti ?