Početak teksta.

Faktualni spoiler: “Smisao” je ljudska ideja koja Ne postoji u prirodi. Nakon te tvrdnje, potpuno je iracionalno i glupo postaviti to pitanje. A pošto je ovo blog o ničemu, ja ću ga ipak postaviti. Koji je smisao postojanja?

Zašto postoji Nešto umjesto Ničega?

Susreli smo se u zbunjujućoj egzistenciji gdje svatko izmišlja svoj vlastiti smisao ili ga potpisuje tuđim teorijama kako bi se uklopili u masu. Neki uspiju naći trenutne impulse i vide smisao jednostavno živjeći u trenutku, dok neki i dalje ne vide poantu velike slike ni tog jebenog trenutka, pogotovo ako je taj trenutak u kojem živiš totalni sjebanović. Znači smisao je biti u sredini teksta?

Sredina teksta.

I šta sad, jeste ispunjeni matere ti, jeste pizdu materinu…. Očeš još, očeš dalje, ako išta, baš totalno ta sredina nema nikakvog smisla jer su stvari nedorečene. Kakve su to gluposti živjet u trenutku molim te, gurni si znaš šta u znaš koju sredinu. Treba mi piva. op.a.

Koji kurac znači sreća pojedinca u konceptu beskrajnog Svemira. Koji kurac znači hoćeš li TI imat ljubav, poso’, penziju i vlastite potomke ili odapneš sam ko’ siromah i “propalica”. Svemir nema ama baš ništa od bilo koje varijacije toga. Atomi nakon nas, nastavit će se reciklirati kao nas nikad nije ni bilo. Hoće li naši hormoni u mozgu biti zadovoljeni ili potisnuti tokom naše egzistencije, ne pridonosi apsolutno nikakvom smislu ičega ni u kom pogledu. Sve je maslo jezika na kojem izmišljamo razne banalnosti poput riječi ” smisao”.

Naš planet uglavnom prekriva voda, zovemo ga Zemlja. – kakvog to pak ima smisla? Čak i kada se čini da nešto možda ima smisla, ljudi učine potpuno suprotno.

Sve je nebitno, beznačajno, besmisleno – osim slika guzica na Instagramu naravno i dizanja bankovnog kredita za renovaciju kenjare. Jedino što je vrijedno učenja u ovom osakaćenom filozofskom razdoblju humanoida je moć nerazmišljanja, zaborav i emocionalna otupljenost. Nikakve koristi od prevelike ljubavi prema životu nema. Bolje je umrijeti u bijedi i jadu nego u sreći i bogatstvu, jer ako previše uživaš i voliš život i vezan si za zemaljska postignuća i materijalnih dobara, velika vjerovatnost je umrijeti u nezamislivoj tjeskobi grebajući noktima za još jedan dah, i nakon tog daha za još jedan… Jer nepripremljen čovjek sagledava smrt kao traumu ne znajući da je to smisao života. Smisao početka je kraj, a u sredini je smisao jedino spoznati to, uz naravno životinjske postavke hormona prkosa u korist vlastitog dupeta, minglanja i proždrljivosti. Umjesto hvatanja neizbježno izgubljenog zadnjeg daha, radije izdahnuti mirne duše s davno razotkrivenom tajnom egzistencije, krajem.

Kraj teksta.