Danas ću o zabavnoj temi- smrt i sahrana. Sretnici koji su već odapeli dobivaju svoje grobnice i mramorne spomenike kod nas brđana. Tako je bar u ovoj kulturi. Neki pak žele biti spaljeni, što ne preporučam ukoliko ste kršćanin i vjerujete u ZAGROBNI život, jer kak ćeš u za- GROBNI život ak nemaš faking GROB!

Uglavnom, Sprovod je kao neka simbolična radnja gdje se skupi polovično poznata hrpica ljudi u fejk žalosti i zabrinutosti ( o nasljedstvu, ne o tvom zagrobnom životu), unajme crna odijela i tako odaju počast pokojnom sretniku. Ti ljudi na sprovodu mogu biti i ljudi koji su bili totalne šupčine prema pokojniku dok je bio živ, a život je jedino moguće vrijeme za iskazivati počast, zato tvrdim da je to sve skupa totalni bulšit i šarada. Stoga šupci uopće ne bi trebali ići na sprovode jer od njih nema počasti ni u kojem slučaju.

Tako sprovodi ispadaju jedino revijalno okupljanje za one koji su bili tamo, te prilika za traćanje o onima koji nisu bili. Revijalna pista za ujađene žive, ne za pokojnog sretnika.

Grobnice i spomenici- ironično ispadaju točno onoga čega bi se katolici trebali pribojavati- idolopoklonstva. Tako barem piše u Bibliji, no čitava vjera je prepuna idolopoklonstva pa je onda valjda ok ne. Tako je za pokojnika preporučljivo ugravirati mramor i posjećivati taj mramor u uvjerenju da ideš posjećivati osobu koje zapravo nema, perfektna logika! Zašto baš mramor, zakaj ne stiropor ili pleskiglas? Ili da se jednostavno držimo biblijskog idolopoklonstva i pozlatimo kozu?

Tako mene familija maltretira i nabija krivnju jer ne obilazim dedin grob. – Kad si zadnji puta išo na didin grob?! Sramota!!! Pa nije da će se išta promjenit ako odem, koji kurac onak. Kaj da tam kleknem na kamen i pričam s pokojnima u plaču i treskavici, wtf. Pa rijetko sam ga viđao i dok je bio živ, šta da sad odlazim u posjetu kamenu i zovem babu gataru da me konektira sa duhovima predaka?! Debilana. Na dan mrtvih ljudi troše tolko love na smrt da bi mogli promjenit s tom lovom hrpetinu života živih.

Ne treba ti grob da se sjetiš nekoga, jebote kamen, mramor, pleksiglas i pozlaćena koza. Ljudi koji su umrli žive u našim sjećanjima. Ponekad i nepoželjno. Ponekad nam se jave dok sanjamo, često nepoželjno. Imamo ih možda i na slikama kao uspomene, a ponekad ni to. Potrebno je samo prisjetit se neke situacije, rečenice ili poštapalice. Počast koju smo imali prilike pokazivati, pokazivali smo dok su bili živi, osim ako su i oni sami bili šupci. Sve nakon smrti je čisti običaj, babska tradicija crkvenih miševa. Ne mudrost nego neviđena glupost.

Ako je baš do uzvišeno- duhovne počasti, šta god da ta počast označavala više ne znam ni sam, probaj je izvest u vrijeme života 😉