Ima jedna caka.

Volim pisati ali ne volim čitati!

Jer pisanje i čitanje igraju potpuno oprečne uloge pražnjenja i inputa.

Mislim da ljudi u cjelini zapravo ne vole čitati i da to rade barem s malom dozom napora čak kada i uvjeravaju da to jako vole.

Pišem što kraće s brzim poantama, jer to je ono što i želim čitati, ali često je i to nemoguće za bilo kakvu kvalitetniju misaonu strukturu.

Za mene je pisanje mentalna fotografija stvarnosti u tom trenutku. Članak opisuje određene misli u glavi, kao što fotografija opisuje izgled stvarnosti u određenom trenutku.

Tako se možemo točno prisjetiti koje smo misli imali u glavi prije tipa 10 godina, baš kao kada gledamo stare fotke i ne možemo vjerovati kolko smo lošu majicu furali, mada nam je u tom trenutku bila vrh.

Ionako nikada nisam bio fan ličnih fotografija jer ne govore ništa duboko i nisu iskrene. Katalog i album mentalnih fotografija mi je puno zanimljiviji.

Često i pregledavam svoje članke kao mentalne fotografije svojih misli i drago mi je što sam započeo katalogizirati ih iz dosade i manjka razgovora s humanoidima.

Slikom možemo vidjeti nedostatke nečega i popraviti ih, isto je i sa modificiranjem vlastitih misli i ideja! Iako ljudi to rijetko prakticiraju.

*Naime, i sam ovaj tekst je modificirana verzija teksta starog dvije godine.

Pisanje je za mene uzimanje određenih misli i odbacivanje u svrhu odlaska i ograđivanja od njih, pražnjenja.

Osobno mislim da naše misli moraju strujati, a ne biti zatočene, tako ih pisanjem možemo izbaciti kao i razgovorom. To je nešto najmoćnije u vezi pisanja što me drži da tipkam jer gotovo zamjenjuje moje sugovornike.

Ja ne shvaćam pisanje ozbiljno jer ono koristi meni više nego onome tko to čita. Na neki način moji tekstovi su sebični jer ih koristim kao imitaciju razgovora, gotovo kao umjetnu, virtualnu psihoterapiju s vlastitim monologom.

Ja na taj način izvalčim misli i zakopavam ih jer mi ne pripadaju. Ja ih niti ne želim, mada stalno naviru iznova.

Ne pamtimo slike fotografija, nego ih držimo u memoriji kompjutera, zašto bi onda držali misli i ideje u sebi umjesto da ih izbacimo van.

Dotakni misao, iscjedi je do krajnjih granica, katalogiziraj i odvoji se od nje zauvijek.

Život je mrvicu lakši kada je glava mrvicu praznija.