Evo već četvrta godina otkada ne radim. Otada mi se promjenila čitava percepcija drušva po ko zna koji puta, ali ovoga puta je bitno drugačija.

Ironično je što nije nikada moj izbor bio biti neradnik. Što je još ironičnije, ja zbilja nisam neradnik, samo često ne radim jebiga 😂.

Prva dulja neradnička faza mi je bila tijekom recesije gdje sam očajno pokušavao dobiti bilo kakav posao, čak i one koje danas ne bih radio ni da mi je život u pitanju, no jednostavno sva vrata su bila zatvorena. Gledao sam kako ljudi manje kvalificirani i bez zasluga dobivaju poslove jer imaju rođake i veze, dok sam ja nakupio oko 200 odjeba u tom periodu od poslanih životopisa i izgubio podosta vremena na retardirane razgovore za posao.

Druga neradnička faza je nastala zbog zdravstvenog stanja od kojeg se još oporavljam. Tako da sve u svemu nerad nije nikada bio moj izbor, ali prihvatio sam ga i od toga izvlačim svoje iskustveno zapažanje.

Kada se sve to nakupi, većinu svoje radničke karijere nisam zaposlen. 😂 Ja definitvo neću dočekat penziju tako da mi je uopće spika o njoj apsurdna. Bilo bi pametno kada bi postojala opcija da ljudima ne nametnu mirovinski trošak jer nas pola neće biti ni živo do te državi zacrtane mirovine.

Te moje dvije faze nerada su bitno različite. U prvoj sam bio mlađi i imao izrazitu volju da radim, napredujem, pomognem obitelji. A konstanto recesijsko odbijanje mi je stvorilo osjećaj nesigurnosti, beskorisnosti, inferiornosti i krivnje.

U drugoj ( zdravstvenoj) fazi nerada, nakon posla gdje mi je istekao ugovor i gdje sam praktički ostavio zdravlje, osjećao sam potpunu suprotnost. Bio sam siguran da više ne želim raditi, da su me iskoristili što fiziči što psihički i da čitav radni odnos nije bio vrijedan truda, pošto sam izvukao više štete nego koristi.

U tuđim očima

Vjerujte mi da ne prođe dugo, da vas vlastita rodbina i prijatelji počnu nazivati neradnikom, pritom usađivajući istu onu krivnju koju sam si i sam nabijao kao mladi neradnik.

Svi oni imaju isti savjet: Radi bilo šta samo da radiš i klasična sranja bla bla bla. Preraso sam to. Radio sam bilo šta i zaradio jedino psihičke poremaćaje i potpuno propao fizički. Ne isplati se. Zaradio sam samo zlo na vlastiti račun bez ikakve ušteđevine.

Ljudi kada saznaju da ne radiš, gledaju te kao društvenog invalida. Gora stigma od narkomana i zatvorenika majke mi ! Ako si muško i ne radiš, traženje partnerice u današnje doba je praktički osuđeno na propast. Jednostavno zaboravi!

Rad je identitet svakog sustavnog uma, a neradom postaješ autsajder drušva!

Tako svako površno poznanstvo i čavrljanje ekspresno dođe do pitanja Radiš li? Jer ljudi se međusobno identificiraju po formalnom statusu. “Tko si” danas jednostavno znači “koji posao radiš”. To je tvoj identitet u očima društva.

– A TI NIT NE RADIŠ? A jooj a jesi gledao na Moj posao stranici možda? – pitanja su od šetača pasa, ovih onih. Ne nisam gledao na stranici za traženje posla, tog se nikad ne bi sjetio. 😑

Ali nitko te se ne sjeti pitati zašto ne radiš, jesi li uopće dobro?

Doslovno me žena sa šaltera u banci počela ispitivati pitanja o mom neradu na taj način dok sam zatvarao račun- “a joj a šta si po struci, šta bi volio radit? “😂 Meni je već bila puna kapa od tih spika pa sam joj rekao, izvinite ali nisam došao na razgovor za posao 😂

Ljudi misle da se samo novac može zaraditi pa svojim vremenom plaćaju cijenu da ga imaju. Ali i nerad košta. Ja svojim neradom plaćam cijenu svog vremena i oporavka.

Želiš li vrijeme ili novac, na tebi je. Ali ne osuđuj druge ako se njihov odabir razlikuje od tvog ( to vrijedi i za sve stvari ikad). I rad i nerad, obje stvari će nas koštati skupo, bez brige, za to se pobrinuo sustav. Razlika je samo što radnik i neradnik kupuju suprotne stvari.