Pišem ovo u trenutku navale anksioznosti. I pitam se ima li uopće koga? SOS. Tko je uopće tu ?

Što smo mi jedni drugima? Zar se sve svodi na vječnu površnost?

Čak ni moji roditelji kao da niti ne postoje, prijatelji su odavno prezauzeti. Moja psihijatrica nije raspoloživa za razgovor od početka ove jebene korone. Razumijem ja da ni psihoterapeuta nemam u životu, i oni su samo institucijska imitacija sugovorništva. Razumijem da su društvene mreže sranje i da ne možeš računati na ljude.

Razumijem da postoji opcija da nema nikoga. Bar ne za mene. Da možda polažem nade uzalud. Ali samoća nije loša stvar, samo je manje zabavna od zabave. Ionako sam već prilično ovisan o dozi samoće.

Pa onda zašto uopće posežem za ljudima? Za ovim blogom?- Ne znam🤷‍♂️ To jest znam ali zvuči zagonetnije. Sve se svodi na životinjske postavke hormona u mozgićima. ( To je uglavnom odgovor na većinu pitanja o ljudskim problemima of kors)

Internet i online prijateljstva su užasno površna, kratkotrajna i teško je pronaći ikoga za razgovor. A ni cure se ne pale na anksioznost, vjerujte mi, tako da i pomisao o vezi ispari u sekundi.

Gadno je kada od ljudi koje imaš, nemaš apsolutno nikakvu pomoć, a da ne govorim o šteti. To ti je Marine u prijevodu zapravo jednako kao da nemaš nikoga.

Ima li koga?

Tada tražimo nekoga,  posežemo za interakcijom, žudimo za razgovorom koji jedini može olakšati sve ovo. Ali i dalje nema nikoga.

Ima li koga?

Tražimo impuls života na društvenim mrežama, ali nema ni tamo ničega osim privremenog utišavanja želje za interakcijom. Znam da se razumijemo jer smo oboje ljudi. Oboje tražimo nešto. Vi u ovome članku, ja u objavljivanju istog. Oboje imamo potrebu za traženjem nekoga, nečega.

U današnjem čovjeku nema koncentracije, volje ni interesa za dubljim razgovorom. Pa ispada da ni u ljudima nema nikoga. Ide li krivulja u istome smjeru?

Pitam se dolazi li rasplet ovog praznog eseja ili je moja sudbina vječni monolog. Obje opcije su oboje- i pozitivne i negativne. Možda ipak ima nekoga…

Ima li koga?

-Ima. Oprosti nismo te čuli jer je društvo preglasno od neprestanog deranja. Ovdje su dobra stara savjest, nepotrebno znanje, overthink, hrpa unutarnjih monologa i tvojih vlastitih misli, pridruži se.