Ja sam jutarnji tip. Ali onaj tip oko 3 sata ujutro gdje se u noćnoj šetnji čuje vlastito disanje, koraci i lom grančice pod nogama.

Moje najdraže doba dana je noć.

Bez ljudi i njihove buke koju proizvode. Bez automobila i deranja djece u parkiću kao i bez još jačeg deranja njihovih roditelja o tome da se mala derišta prestanu derat.

Samo tišina, bez zvuka. Ili s vrlo malo zvuka.

Opuštajuća atmosfera bez neugodnih pozrdava susjeda i small talka, bez random pogledavanja u oči potpunih stranaca u prolazu.

Čuju se crvčci.

Kapljice sa žljebova.

Šteta bi bilo misliti o bilo čemu… Samo hodam, samo dišem, i slušam sve to kao prirodni orkestar zvukova.

Samo ja i zvjezdano nebo koje zapravo uopće niti ne vidim od svjetlosnog zagađenja, ali i to je bolje od zaslijepljujućeg jutra i jebenog sivila.

Još malo će to doba dana, to jest noći…

Oblačim cipele i uzimam kišobran. Vrijeme je za svemirsku šetnju po kapljicama tišine.