Oni koji imaju strast prema onome što rade, super za njih. Moje mišljenje je da je u redu ne imati strast prema ikakvom zanimanju. Evo zašto je to u redu i sasvim logično. Možda zanimanje na koje vam đuša čeka i srce treperi, još jednostavno nije izumljeno ili je pak već izumrlo.

Možda bi u prošlosti bili ispunjeni sakupljanjem bobica, kovanjem željeza, viteškim dvobojima ili pak u budućnosti  radili kao međuplanetarni taksista. Zamislimo koliko se ratova u povijesti moglo izbjeći da su vođe i ratnici tada bili zaokupljeni igranjem Play stationa ili svoje komplekse ispucavali sa seksi fembotkinjama kao onima iz Austin Powersa. Tko zna čime bi se bavile poznate ličnosti rođene na krivome mjestu u krivo vrijeme. Čime bi se bavio Michael Jackson u 16. stoljeću ili po čemu bi bio poznat Casa Nova u doba Tindera. Koliko bi malo rupa imala Biblija da je napisana u doba znanosti. O čemu bi pisao Shakespeare da je rođen u Afganistanu. Što bi radili današnji You tuberi u osamdesetima, kako bi prošao Bruce Lee u UFC-ovom kavezu i  bi li Beatlesi u današnje doba jednostvano bili One Direction ? Čime bi se bavili vi sto godina unazad ili sto unaprijed? Jeli  vaše zanimanje postojalo 30 godina unazad i hoće li još toliko postojati ili će ga dotada izbrisati robotika i nepotrebnost vaše struke.

Stoga ako vas ne zanima ama baš ništa u vašem vremenu, to je sasvim u redu. Vrijeme u kojem smo rođeni i zanimanja unutar njega su ionako lutrija postojanja. Možda istinska strast dođe tek za 20 godina, a možda već sutra. A s druge strane možda takvo što čak ni ne postoji, te se strast razvije tek kada se dovoljno posvetimo nečemu u čemu smo dobri.

 

 

 

Oglasi