Uspjeh u postignuću nepostizanja

U sučaju da se ništa ne ostvari, ikada

Kao što materija ima antimateriju, naša egzistencija ima hipotetsku paralelnu stvarnost. Ako smo skrenuli lijevo na raskrižju, zakinuti smo za čitavu stvarnost skretanja udesno. To bi bilo cijelokupno iskustvo, možda. Ako je cilj postizati nešto, zašto nije jednako impresivno imati cilj nepostizanja. Zamislite sada da niste skrenuli niti lijevo ni desno. Već imate iskustvo promatrača. Mi postignuća zovemo uspjehom, a čovjek koji ne postiže ništa smatra se beskorisnim i pasivnim. Jer ekonomski sustav nema pretjeranu korist od nekoga tko ne kupuje diplome, odbija raditi, ne posjeduje stvari, ne podiže obitelj ili ne diže bankovne kredite. Novac i materijalno uvelike percipiramo plodom uspješnosti. Sve to stvara identitet pojedinca i kroji njegov ukupni status u društvu. Postignuće koje uzrokuje zadovoljstvo zapravo nije nešto što treba državnog ili službenog posrednika. Postignuće koje uzrokuje zadovoljstvo je ideja u našim mozgovima.

Stvari postižemo s ciljem da nas usreće, dok nepostizanje puno teže prihvaćamo kao stanje za sreću, što je čisto stvar naše percepcije. Ali nije li puno veće postignuće postići sreću sa nepostizanjem formalnih postignuća, nego jednostavno raditi korake koje je odredio netko drugi da budemo “uspješni” ? Nije li siromah uspješniji od čovjeka koji mora imati, ljubiti, putovati, trošiti i zarađivati još više da osjeća zadovoljstvo ? Sreća bogatih je prilično uvjetovana stvarima i formalnim postignućima i pitanje je što su oni ako im se oduzme ama baš sve. Siromah je morao naći zadovoljstvo u sebi. Stoga nije li onda siromaštvo veći uspjeh? Zašto se uspijeh veže za onoga koji ima puno i traži sreću u još više? Kada će taj koji ima puno, postići to da je sposoban odreći se svega? Tko je uspješniji, onaj koji je postigao kroz život sve što mu je život pružio da bude zadovoljan, ili onaj koji nije maknuo prstom i postigao zadovoljstvo u sebi, uspjeh u nepostizanju?

Pitanje koje želim postaviti je; Biste li bili zadovoljni da se apsolutno više ništa ne dogodi u vašem životu? Da ne postignete više apsolutno ništa ? Recimo nikada ne nađete pravog partnera, ostanete na poslu koji radite trenutno ili čak ostanete bez posla, ne završite faks, ne zarađujete više… štogot da smatrate da biste trebali postići. Ništa se ne dogodi, ikada.

S vremenom biste pokušavali pronaći način da budete zadovoljni i sa time što imate. Zašto onda ne početi od toga kao temeljno postignuće? Jer niti jedno od formalnih postignuća koje svijet nudi nisu toliko sigurni i trajni. Ovo je jedino postignuće koje će ostati sa nama do kraja našeg vremena. Biti zadovoljni životom čak i da se više ništa ne dogodi, ikada.

Kao primjer uzmimo postignuće ženidbe, koji je dugo bilo standard da već samo po sebi podrazumjeva kako se vlastita ispunjenost postiže sa drugom osobom. Ideja da se drugim ljudima zakrpavaju vlastiti nedostaci je nakratko učinkovita ali zauvjek nesigurna. Samoća je drugi dio cjeline i za velik broj ljudi puno teža verzija postojanja. Nije li samoća jedno veliko postignuće? Formalno obrazovanje usađuje svima iste informacije i primjerice ne razvija nepristranost, kritičko razmišljanje, skepticizam, intuiciju i dosljednost. Nije li onda intuitivno obrazovanje teže postignuće, od onoga za koje nam daju točno što da učimo kada ćemo odgovarati na ispitu…

Svakom formalnom postignuću se može naći mana. I svakom neostvarenju plus. Vlastitu realnost koju gradimo na temelju prolaznih postignuća jednoga dana sigurno će se početi raspadati. Tada se opet vraćamo na ono što zapravo jesmo ali bez svega za čime smo trčali. Postignuće formira osobnost modernog čovjeka, dok osobnost rijetko formira postignuća. To znači da često vidimo ljude koji na silu rade nešto za što nemaju afinitet. Često vidimo da nakon postignuća ljudi nisu zadovoljni. Ali malo tko će ikada imati diplomu koja svjedoči da je postignuće ovaj trenutak sada. Bez obzira što će biti u budućnosti i što je bilo prije. Ovaj trenutak sadašnjosti je postignuće, bez obzira na precepciju negativnog ili pozitivnog. Uspjeh je postizanje sreće kada u stvarnosti planovi propadnu bez obzira na vrijednosti društva. Uostalom, formalni uspjeh nije nikakva garancija zadovoljstva.Naprotiv, taj sistem postignuća vapi za vašim još većim ambicijama. No trik je u tome da stvorimo trenutak u kojem nam ne treba posrednik naše sreće, sposobnosti niti zadovoljstva. Takvih trenutaka nam treba što je više moguće.

Stoga, biste li mogli živjeti u ovom trenutku sada, do kraja svoga života, da se više ništa ne dogodi ikada, i biti zadovoljni?